U životu postoji mnogo zamki, u neke upadnemo, neke pak zaobiđemo. Zamka zvana slava je itekako lukava. Ne mogu reći da ne imponuje kada uspeš da se ostvariš na taj način. Da, jesam popularan, drznem se da kažem možda i slavan. Tačno je da postoje određene privilegije kada uzmemo sve to u obzir, ali u neku ruku, može biti i opasno.
Čovek često zaluta u svemu tome, daje sebi za pravo da se ponaša nadmeno, nadobudno, čak i razmaženo, neretko postavljajući sebe iznad drugih. Često zaboravljamo ko smo i odakle smo, uporno nabijajući svima na nos svoj uspeh, hraneći svoj ego.
Početak
Odlučio sam da baš odavde i počnem. Ne spadam u kategoriju ljudi pomenutog karaktera, međutim, u nekim momentima, nameće mi se pitanje, da li sam digao nos? Jesam. A šta to znači i kako to izgleda? Kod mene je bio slučaj “Neka ja ću…” Kada to kažem mislim na činjenicu da sam rasipao ono zarađeno na prijatelje koji su me nažalost, kako sam kasnije spoznao iskorišćavali. Ljudi su poput parazita pokušavali da na neki način ugrabe deo važnosti i osećaj bitnosti kada smo bili u društvu, kafani ili nekom javnom događaju. Često sam pomagao tim ljudima, bilo to finansijke, poslovne ili emotivne prirode, misleći da radim pravu stvar. Bili su oni tu, da potapšu po ramenu, uz lažni kez prijateljstva i sa skrivenom namerom. Ova priča je već klasika. U to vreme, da budem iskren, prijala mi je činjenica da sam to mogao sve da ispratim, stavljajući upravo sebe iznad njih. “Sve u redu, gospodo, Neša je regulisao”. A “Neka ja ću”, termin je za direktno hranjenje sopstvenog ega.
Nevolja nikad ne dolazi sama
Naravno, onda dođu nevolje, zar ne? Poput korone, na primer. Nema posla, lančano, nema ni prijatelja. Ha-ha. Ono što želim da kažem jeste da i kada si popularan postoje određene nus pojave. Drzneš se da pomisliš da ti ne može niko ništa, da se neke stvari i ljudi podrazumevaju, da je takvo ponašanje ono što ide uz popularnost. Međutim, život nađe način da ti saseče krila kad poletiš i pita te “Kud si poš’o?”. Neko nauči, a neko ne.
Ne mož’ to bez kabla
Ne mogu a da ti ne ispričam upravo jedan dogadjaj na Kopaoniku, povezan sa terminom nadobudan i umišljen. Moja supruga vodi kompletan posao, počev od marketinga, bukinga, administracije, korespodencije, društvenih mreža kao i svega ostalog što obuhvata posao jednog ozbiljnog menadžera i organizatora. Zovem je Vladar iz senke. Niko je ne zna, a dela poput templara. Nije javna ličnost, ali smo svuda zajedno zbog prirode posla. U situacijama kada je tonac sprečen da ide sa nama, dešava se da preuzme i ulogu tonca.
E sada, dolazimo do glavne stvari. U pitanju je bio korporativni nastup za jednu firmu, team building varijanta. Ekipu činimo samo nas dvoje. Na sceni neka estradna ekipa ima probu, u pitanju je neka svirka. Ona nikada ne govori ko joj je suprug jer smatra da “titula” nije bitna i svima pristupa sa istom dozom poštovanja, pa od toga polazi i kad je obratno. Greška. Zamolila je jednog od njih da joj pomogne oko povezivanja i pripreme za nastup. Pogledi poput onog: “Jaoo, vidi ovu, šta će ona sada?” Želim da vam napomenem, da mi je supruga izuzetno lepa, što je dovodi u neprijatne situacije, tipa “lepa, a glupa”. Međutim, to je već onaj klasičan primer potcenjivanja. Slučajno je izvukla neki kabl i zvučnik je napravio “bup” zvuk. Kad evo, okreće se frontmen te grupe, zvezda večeri, naš poznati pevač, kog neću imenovati. Možda pročita ovo pa indirektno budem uticao na njegovu svest u pozitivnom smeru. Okreće se prema njoj, upravo onim arogantno prepotentnim pogledom, sa visine barske stolice na kojoj je sedeo uz reči: “To se ne radi tako!” Ja sedim preko puta nje i mislim: “Auuu, buraz, pa ne ide to tako!” Pri tom ne zna ko je. Onim snishodljivim pogledom i tonom samo ju je “prekorio” ne znajući u kojoj ulozi je tu. Ustao sam, naravno prišao i pozdravio ih uz reči: “Momci, ona tamo devojka je moja supruga. Ona će me večeras pratiti, pa joj izađite u susret ako joj nešto treba.” I krećemo! “Ooo, gde si, Nešo? Kako si? Ljubi brat.” Uz sve ostalo, kako to već ide kod nas. “Naravno, nikakav problem, sve za tebe, bez brige.”
Dilema
Sada se nameću pitanja, šta bi bilo da ja nisam Neša, da nisam popularan? Da li bi prošao isto kao moja supruga, koja je osetila nebrojano puta tu nipodaštavačko – potcenjivačku politiku sa određenom dozom predrasuda. Bih! Naravno da bih! Ali zašto!? Zar nisi mogao da budeš ljubazan, ma ko da ti je prišao, pitao, upoznao, predstavio? Zašto praviš selekciju među ljudima i ocenjuješ ih na osnovu popularnosti? Zašto si tako zvezdast? I sam sam imao ovakve situacije dok sam radio u Ateljeu 212 kao dekorater. U jednom momentu mi daješ ključeve auta, ni ne pogledavši me, uz komentar “Nemoj da ga ogrebeš!”, a u sledećem me tapšeš po ramenu uz rečenicu “Koji si ti kralj, Šone”.
Rezime
Biti popularan ima svoje vrline i mane. Privilegija je ta, što sam imao priliku da sednem sa nekim mudrim ljudima sa obe noge na zemlji, koji su mnogo veće face, bilo koja branša da je u pitanju. Neko ko mi je objasnio da je sve prolazno i da je važno biti i ostati čovek. Moj posao mi je omogućio da proputujem i vidim svet; da radim ono što volim i zbog toga sam srećan. Da, drugačije je sada kada sam popularan, u odnosu kada to nisam bio. Pre svega ovoga, bio sam nipodaštavan, omalovažavan, mnoga vrata su mi se zatvarala. Niko mi nije pružao priliku, gledali su me sa visine; govorili mi da batalim sve. Na kraju sam ipak uspeo, ali nisam zaboravio odakle sam krenuo i ko se našao na tom mom putu. Naučio sam da ne pravim razliku i nikoga da ne potcenjujem.
Eto, raspisah se. Šta ste shvatili iz ovoga, pojma nemam, meni je prijalo svakako. Drago mi je da sam popularan i da mogu uvek da začepim usta onima koji su zaboravili odakle su, ko su i šta su. A i da nisam, pa, isto bih.
One Response
Svaka čast!