Svako u mojoj branši ima neki svoj sistem ili ritual pre izlaska na scenu i pred publiku. Upoznaću vas sa svojim, koji je pomalo lucidan, a možda baš to opisuje moj karakter.
Počeo bih sa jednim, već univerzalnim pitanjem koje mi ljudi postavljaju, a glasi, da li imaš tremu?
Trema i njene čari
Kod mene je trema uvek prisutna. Udara me na kašalj. Kao da se stvara neka sluz u grlu koja me tera da kašljem toliko, da bacim peglu ponekad. Od kad znam za sebe, od kad se bavim ovim poslom, iza zavese dok vi sedate na svoja mesta i opušteno čekate, ja iza vodim ratove sa svojim demonima. Mislim da me muči neizvesnost, jedva čekam da sve počne. To rešavam dubokim disanjem, bodreći sebe saznanjem da su ti ljudi došli zato što me vole, prate, cene i poštuju i vrednuju moj rad. Sve to rezultira olakšanjem. Neki od mojih kolega imaju druge tehnike, kao npr. moj kolega Srđan Dinčić, koji se šeta iza scene, u proseku prelazeći i do tri kilometra. Aleksandar Perišić, gladi gajtan od mikrofona, a to radi i kada je mikrofon bežičan, što deluje malo bizarno. Većina se znoji, ima klasične nuspojave treme. Ono što je zanimljivo jeste da sve prestaje kada stupimo na scenu. Tada sve staje i osećaj postaje blagosloven.
Podseti me zašto volim svoj posao. Tu ste vi i ja, jedan geg, drugi i cirkus počinje. Vremenom sam malo ublažio “simptome” jer adrenalin kida i utiče na svaki deo tela. Noge drhte, dobijem neku blagu temperaturu, kažem sebi: “Mašina je spremna,dovoljno je zagrejana”, jer jbg ja sam dizelaš.
Udahni duboko i skromno se obuci
Tehnika disanja itekako pomaže. Zavučen sam uvek u nekom mraku, to znaju moji najbliži. Znaju gde mogu da me nađu. Međutim, nekada i ne mogu da me pronađu, hahaha.
Pravilo koji je uvek prisutno jeste da ne jedem ništa skoro ceo dan, kako bi mi mozak, stomak i grlo bili skroz čisti. Često nosim staru garderobu, majicu, kačket i čarape, zato što smatram da kad obujem stare, iznošene patike koje imaju dosta priča iza sebe, prosto, na taj način, podižem sebi samopouzdanje. Retko me možete videti skockanog, jednostavno to ne volim. Teško se rastajem od starih, pohabanih stvari zato što mislim da su itekako ostavile traga i ispričale mnogo priča. Čarape koje nosim su takođe pohabane, hahaha, eto to ne znate. A ne znate ni da imam probušenu čarapu na peti ili na prstu. Volim osećaj spokoja i skromnosti. Volim da se skroz ogolim pred publikom svojom iskrenošću. Kada sve to skockam, onda mogu na nastup.
Scena, moj je dom
Na sceni se ne provaljuju te naše frustracije i borbe, mislite izlazimo hladne glave, ali zaista barem u mom slučaju sve nestaje kad se vidimo oči u oči.
Ne trudim se da budem smešan, volim spontani ulazak u priču gde ćemo se svi zabaviti. Vremenom naučite ko ste, šta ste i koliko vredite. Tada vam briga oko pocepane čarape postaje suvišna, čak i kada ste u gostima kod nekoga. Vredim i picnut i sa pohabanim stvarima. Nisam komfornista ni materijalista, jednostavno sam Neša. Volim da kažem, dete naroda.
Spontanost kao vrlina
Nikada nisam zapisao svoj tekst. Postoje teze i teme koje zapisujem, pa ih u glavi ponavljam i razrađujem. Neki moj metod pokazao se dosta uspešnim. Kako? Pojma nemam, ali deluje. Mislim da se gubi spontanost ako se tekst nabuba napamet. Fali mi disciplina i to je činjenica. Možda bi sve bilo bolje da znam tačno uvod, razradu i zaključak, međutim to jednostavno nisam ja. Desi se da odlutam sa temom, pa pitam publiku gde sam stao, jedan taxi u glavi, kao košnica sa million pčela, a svaka pčela neka ideja, pa se malo izgubim jer mozak jako brzo radi. Pred nastup, meditiram u mraku, pravim sliku predstave, razmišljam sa čim bih počeo. Uvod, nekada ga zaključim, a nekada, skoro uvek opredelim se za onaj na koji nisam ni pomislio. Često kažem, kako nas ponese.
Najproduktivniji sam kada sam umoran ili nadrndan iz nekog razloga. Umor stvara dikciju kod mene. Tako da nekada odradim GSP generalno sređivanje prostorija u stanu, odem izorem pola njive na placu, dodjem umoran, gladan i žedan potpuno grubo rečeno izmoren. Tada nastaju najbolji nastupi.
Uvek zahvalan
Kada se završi predstava, odlazim opet u mrak da sredim misli, zapalim cigaretu, nalijem se tečnosti i kažem: “Hvala ti Gospode na ovom divnom momentu”. Zahvaljujem se do sledećeg nastupa i tako u krug već četrnaest godina. Eto! Sada znate sve. Skoro sve.
S obzirom da ne zapisujem svoj tekst, često me moji kritikuju da ih ne slušam šta govore u opuštenom ćaskanju sa njima. Slušam sve naravno, ali motam istovremeno i million stvari po glavi, pa mi je nekada teško da se skoncentrišem na razgovor sa drugima. Naučili su sa mnom Bogu hvala, pa je sve to postalo simpatično.
Eto toliko od mene. Nadam se da su ostali, koji žele da se bave ovim zanatom izvukli neku pouku. Zanat nije lak da vam kažem, iako mnogima deluje tako. Nije lako nasmejati čoveka danas, tako da hvala vam od srca na vašoj sreći i vašim osmesima. To me pokreće!